1. Smatram da je don Božo na poseban način doživio susret s Gospom, i da ga je ona na svoj način dovodila do Isusa i uvodila u otajstvo Euharistije i Križa Isusa, kao i u tajnu djelovanja Duha Svetoga.


Bio je to, rekao bih, Marijin pohod don Boži još za vrijeme teološkog studija. Kao da se u njegovu životu posebno zbio pohod Marije rođakinji Elizabeti, ili pak pohod Marije U Guadalupi Juanu Diegu i Trećem svijetu – Americi. Ili pak kao što je Gospa vodila Malu Bernardicu – do Euharistije i otajstava obraćenja, korizme, vode krštenja i pokore, Euharistije; ili pak Gospin dolazak Fatimskim pastirićima – koja će ih postepeno uvoditi u tajnu otkupljenja i suotkupljenja; u otajstvo Crkve, papinstva, raja i čistilišta, strahote grijeha i posljedica rata – u vremenu, a čistilišta i pakla u budućem životu.

Zanimljivo je kako je u tom smislu don Bože  kao župnik Jelse vrlo rano počeo izdavati župni listić MAJČIN GLAS, koji je bio primitivno umnažan i dijeljen vjernicima.

To će se posebno očitovati i u molitvi svete krunice, zajedno s vjernicima, – u slavljenju Marijinih blagdana, u živim pobožnostima Gospi – posebno u svibnju i u listopadu. U širenju pobožnosti prvih mladih subota, po preporuci Gospe Fatimske.

Tako će na poseban način širiti pobožnost Gospi Fatimskoj – već u Gdinju, gdje je poticao dječicu da poput Fatmskih pastirića svojim molitvama i žrtvicama pomažu Gospi i Gospodinu spašavati duše grješnika, pomagati Spasitelju da ne dođu grješnici u pakao; da se mole posebno za Papu – makar nisu znali koji je to Papa. Papa sv. Ivan Pavao II. prepoznat će u trećoj Fatimskoj tajni sebe – u liku Bijelog biskupa koji uspinjući se an Brdo s mnoštvom vjernika pada mrtav na tlo. No, Gospa je spriječila da taj pad, (atentat iz 1981.) ima završetak sa smrću. Ona ga je sačuvala od smrti od pogubnog metka, koji je Papa poklonio Gospi Fatimskoj i koji je ugrađen u Gospinu krunu, baš na mjestu, ispod najvišeg dijela krune, koje kao da je bilo namjerno ostavljeno za taj metak.

Zato će kasnije izdavati brojne malene knjižice u čast Gospe i pojedinih njezinih otajstava.


2. Vjerujem da ga je Marija posebno vodila prema otkrivanju Euharistije, te je vodio posebnu brigu o crkvenom prostoru, namještaju, slavljenju Euharistije, pjevanje. Tako je i osnovao u župi pjevački zbor sv. Cecilije, koji je – vidjesmo – gromovito i pobožno pjevao na misi zadušnici.

Zato je On znao širiti pobožnost Euharistije – svojim primjerom, poticanjem vjernika i djece na klanjanje Euharistijskom Isusu, na pobožnost prvih petaka u mjesecu.

Tako je oživio i poticao Bratovštinu Presvetog Sakramenta.

I na tom području je izdao brojne male i veće knjižice koje potiču i razvijaju pobožnost Euharistiji.


3. Pobožnost Muci Isusovoj i Križu Gospodinovu – dobila je posebno istaknuto mjesto i zanos.

Više puta sam bio u Jelsi na ispomoć kroz Veliki tjedan i najdublje sam doživio njegove proročke vapaje – kada je upućivao Križonošu i vjernike koji su išli u noć Velikog četvrtka ZA KRIŽEN. On bi se prije toga redovito nastojao povući u osamljenost, da se sabere. A kada bi počeo s navještajem O DESETOJ URI – to više nije bio don Bože. To je bio glas vapijućega, glas proroka, glas Spasitelja iz Maslinskog vrta, poticaj Križonoši i njegovim pratiteljima i svemu puku koji je bio spreman na svoj hod ZA KRIŽEN ! To je trebalo doživjeti…

Slično tome je bilo ujutro kada se na obali oko 7.00 sati izjutra dočekivalo procesiju s Križem; kada se ispunila riva mladih i starih – i Križ je dolazio s izmorenim Križnošom i svim hodočasnicima – djecom , ženama i odraslima… Uz gromovite vapaje PUČE MOJ ŠTO UČINIH TEBI… i uz potoke suza mnogih očiju – kada bi Križonoša s Križem u trku i zaletu krenuo prema Župniku, a don Bože bi u trku zagrlio Križ i pao na koljena… Bila je to scena koja je dozivala susret Isusov s Majkom Marijom! Šutnja je pratila te duboko dramatične časove. Nije to bilo samo vanjsko događanje. Kidalo je to srca prisutnih – žena, djece i odraslih…

On je posebno bio zainteresiran za povijest te procesije ZA KRIŽEN, te su redovito mnogi novinari i izvjestitelji o procesiji ZA KRIŽEN dolazili k njemu na informacije o toj dirljivoj pobožnosti, koja je – hvala Bog – uvrštena u Kulturnu baštinu svijeta (UNESCO).

Za te zgode Korizme i Velikog tjedna don Bože je pripremio više malih knjižica, koje su vjernici rado razmatrali i iščekivali.


4. Otajstvo Uskrsa i Božića.

Don Bože je redovito tiskao posebne knjižice kao čestitke brojnim vjernicima širom svijeta za ta dva blagdana. Imao je on popis preko tisuću adresa vjernika kojima je redovito za Uskrs i za Božić slao čestitke u obliku malih prigodnih knjižica s razmatranjima o otajstvima koja se slave tih blagdana. Najčešće su to bilo izvadci iz djela Marije Valtorte koji su poticali vjernike na razmišljanje, na sudjelovanje u otajstvima.

5. U okviru Marijanske pobožnosti don Bože svakako posebno mjesto zauzimaju knjige Marije Valtorte.

On je, naime, dosta često, nošen pastoralnim žarom i tražeći načina kako naviještati što djelotvornije Evanđelje sadašnjim ljudima – češće putovao u Rim  i susretao se s raznim pokretima u Crkvi, koja su se brojna pojavljivala u vrijeme  poslije završenog Drugog vatikanskog sabora.

Tamo je naišao na knjige Marije Valtorte i uočio je da se tu krije neka tajna djelovanja Gospe u mističnim objavama Marije Valtorte. Odmah je nabavio čitav niz djela Marije ValtorTe. Počeo ih čitati i osjetiti želju da ih pruži – u hrvatskom prijevodu – našem narodu. Sam se odmah uhvatio prevođenja. Tražio je i našao brojne suradnike. I počelo je to njegovo posebno značajno životno djelo prijevod knjiga Marije Valtorte o životu Isusa Krista. Trajalo je to dugo niz godina, više desetljeća. Uz traženje prevoditelja, uz lektoriranje prijevoda, uz teškoće izdavanja, uz ekonomske probleme oko pokrivanja troškova.

MariA Valtorta je mistične objave opisala u 10 svezaka (Maria Valtorta: EVANĐELJE KAKO MI JE BILO OBJALVLJENO), a don Bože ih je izdao u 15. knjiga (razdijelivši neke dijelove talijanskog originala u dva dijela/knjige, radi lakšeg korištenja knjiga).


6. Karizmatski pokret – Duh Sveti

Kada je čuo da se u Crkvi pojavio Karizmatski pokret, i da ima takvih zajednica u Rimu. Žurno je avionom odletio u Rim i sastao se s jednom karizmatskom zajednicom koja je imala svoje sjedište neposredno uz Gregorianu. Želio je iz prve ruke čuti i vidjeti što je to. Oduševio se je za karizmatski pokret. Nabavio je knjige, povezao se je s tom Rimskom zajednicom.

Došao je tako i do nekih istaknutih katoličkih u to vrijeme. Bio je među njima vlč. Serafino Falvo. Uspio ga je dovesti u Hrvatsku i s njim se posjetio razne naše biskupije – Hvar – Split – Šibenik- Zadar , mislim i Krk. Javio bi se biskupima i zamolio svećenike da dođu i čuju iz prve ruke od vlč. Serafina Falva – što je to karizmatski pokret. Nije bilo , nažalost, velikog odjeka, ni prihvaćanja. Ali, don Bože nije odustajao. Pokretao je to u svojoj jelšanskoj župi, i poticao preko svećenika koji su prihvaćali karizmatsku obnovu.

Počeo je dovoditi u Hrvatsku i druge poznate katoličke karizmatike, kao P. Tomasa Becka,isusovca iz Milana, pa P. Roberta Faricya, profesora duhovnosti na Gregoriani u Rimu.

Veliku podršku je don Bože dobio od splitskog nadbiskupa Mons. Frane Franića.

Započelo se tako s održavanjem seminara karizmatskog pokreta u Splitu na Poljudu. Odaziv vjernika je bio sve veći i veći. Tako se došlo do toga da se redovito održavalo trodnevni seminar na Poljudu – oko prvog svinja, kao i oko 29. studenog, kada su bili državni praznici pa su ljudi lakše mogli odvojiti vrijeme za sudjelovanje na seminaru. Brojni vjernici su se raspitivali kada će biti ti seminari.
Mnogi se sjećaju tih seminara, a neki su ih nazivali – GALILEJSKI PERIOD ISUSOVOG NAVIJEŠTANAJ EVANĐELJA na Poljudu u Splitu.

Novi polet tim seminarima je došao kada je god. 1988. za prvi svibnja došao u Split. Tada najpoznatiji katolički karizmatik Pater Emilien Tardif. Tada su se ujedno i dogodila i neka ozdravljenja. Iz invalidskih kolica ustala je preko molitve na sv. Misi gđica Nada Belošević, baš u nedjelju prvog svibnja 1988. To je podiglo veliku raspravu i interes za karizmatski pokret.

U Splitu je P. Tardif dogovorio s predstavnici karizmatskog pokreta iz Slovenije da će doći god. 1990. doći i u Ljubljanu. To se i zbilo. Mnogi su tada iz Hrvatske otišli u Ljubljanju na taj seminar. Ali, na povratku su oko Knina naišli na balvan-revoluciju i imali su teškoće pri povratku u Split. Najavljen je time, dakle, Domovinski rat.

Poslije Domovinskog rata, kreću opet seminari na Poljudu, a poslije akcije Oluje -1995. godine dolaze i brojni karizmatici u Split gdje drže seminare, preko kojih se ulazi u novo iskustvo vjere i događaju se mnogi znakovi i ozdravljenja.

Tih godina došli su u Hrvatsku i drugi poznati katolički karizmatici, kao Sr. Briege McKenna i P. Kevin Scallon, zatom . Pater Dario Betancourt, te mistik Pater Daniel Ange.

Sve su to pratili nadb. Frane Franić, kao i nadb. Ante Jurić, koji su – za vrijeme svoje pastirske uprave prema mogućnostima dolazili na seminare i slavili svetu misu i uputili svoju pastirsku riječ. To je posebno poticalo vjernike na tom putu. Tako su se oblikovale pojedine ta+zajednice u pojedinim župama.

Don Božidar je mnogo učinio također što je sam išao i posredovao da s njim idu svećenici koji su bili zainteresirani za karizmatsku obnovu na kongrese koji su se održavali u Rimu, nakon nekoliko godina.

Ujedno su u Rimu održane duhovne vježbe karizmatskog nadahnuća za svećenike čitavoga svijeta. Tada je mnogo svećenika iz Hrvatske sudjelovalo u tim duhovnim vježbama.

Bio je to DRUGI GALILEJSKI PERIOD Isusovog navještaja u mnogim predjelima Hrvatske u dalmatinskim biskupijama, a vjerujem i u drugima.


7. Biblioteka DUH i VODA

Godine 1984. započinje zajedno s fra Josipom Marcelićem izdavanjem niza knjiga pod nazivom „DUH i VODA“. Biblioteka  djela Obnove u Duhu. Zadnja knjiga iz toga niza je izišla godine 2014.; ukupno 85 naslova.

Dobro je spomenuti da su se u Splitu na odjelu za izdavanje CIP-a čudili kako on uspijeva u malenom gradiću Jelsi izdavati tolike knjige: u biblioteci Duh i voda, kao i odijeljeno  od te biblioteke druge knjige, ponajviše djela Marije Valtorte.

Dobro je ovdje spomenuti da je don Bože prvi izdao tiskom knjigu o Međugorju (mislim pod naslovom – J.Bubalo: Tisuću razgovora s vidjelicom Vickom.) Naime, koliko mi je poznato, nije se moglo naći izdavača koji bi prihvatio da tiskom izda tu knjigu.


8. Arški župnik – uzor i poticaj

Smatram da je sv. Ivan Marija Vianney bio don Boži poseban uzor i poticaj u svećeničkom životu i radu, u molitvi, pokoru, pastoralu.

Siromasima je bio veoma blizak. Imao je razumijevanja za ojađene, žalosne. Tješio je, pomagao, molitvom liječio rane i otvarao srca ljudi Srcu Isusovu i Srcu Marijinu.

Posebno je to došlo do izražaja u djelima milosrđa: u vrijeme progonstva, pod komunizmom, kao i za vrijeme Domovinskog rata – kada je nastojao s vjernicima Jelse pomoći protjeranima, izagnanima i izbjeglima. Bilo je to vrijeme izagnanstva u Egipat. A on je vršio ulogu Egipatskog patrijarhe Josipa. Tek na njegovu pokopu sam iz homilije oca Biskup doznao da je njegovo puno ime bilo Božidar-Josip-Ante. Dakle, on je nosio ime Josipa, u ovom slučaju patrijarhe Josipa, makar nisam čuo od njega da se on i Josip zove.


9. Nagrada Splitsko-dalmatinske županije

Smatram da je i civilna vlast uočila zamašitost tog djelovanja don Bože pa mu je s pravom dodijelila Nagradu za životno djelo, s obrazloženjem – što je svojim nesebičnim i velikodušnim i svestranim djelovanjem pomogao vjernicima na vjerskom, kulturnom, moralnom i socijalnom području.



tekst: fra Josip Marcelić
foto i video: Petar Jurčević